U srcu ravnice, na obali rijeke,
leži grad boli, grad priče daleke.
Vukovar, ime što odjekom bruji,
u kojem su heroji stajali prvi.
Na obali Dunava, pod oblacima tmurnim,
gdje suze padaju s nebesa valom gustim.
Ljudi se okupe, u tišini stoje,
braniti domovinu, kao djeca svoje.
U bolnici, gdje ranjeni leže,
Vesna tiho plače, ali bol pokazati neće.
U rukama joj dijete, nevino, krhko, malo,
u očima tuga, ali srce je hrabro ostalo.
Granate padaju, zidovi se ruše,
no Vesna i dalje ne ostaje bez duše.
Svaka njezina riječ, nježna i smirena,
u toj tišini postaje utjeha jedina.
Mađar se smije, sakriva strah,
dok među ruševinama vlada muk blag.
U srcu mu nada, u očima sjaj,
da će novi svanuti dan, da će doći kraj.
A Blago Zadro, ime što gori,
svjetionik hrabrosti u ratnoj zori.
Vodio ih naprijed, neustrašiv i snažan,
njegov pad u srcima ostavlja ožiljak strašan.
Doktorica Bosanac, korakom brzim,
prolazi kroz redove, među licima smrtnim.
U rukama njezinim život se budi,
ona liječi tijela i duše ljudi.
Siniša s osmijehom tiho ih bodri,
i kad mu srce u bolovima gori.
Njegov glas, kao vatra kroz mrak,
daje im snagu, smiruje grad.
Svaki kutak bolnice, priča je za sebe,
kroz suze i bol, za domovinu, za tebe.
Djeca bez osmijeha, majke bez sna,
u tom srcu grada, gdje nada je sva.
Vukovar diše, u dimu i prahu,
grad što ne posustaje, grad u strahu.
Svaka ulica, svaka stara staza,
priča je o borbi, o nadi što ne spava.
Kad sve ovo prođe, kad prestane zvuk,
Vukovar ostat će u srcima, tih i muk.
Kamen po kamen, dan po dan,
grad će se dići iz smrti i tuge i ponovno postati divan.
Jer heroji padaju, ali priče žive,
u svakoj su suzi, u pjesmi kad svira.
Neka ga pamte, kroz vrijeme i glas,
Vukovar diše za svakog od nas.